A Self-Reflection of Geo-Epistemology

Autori u ovom osvrtu samorecenziraju tekst o Foucaultovoj dvorani ogledala u kojemu nastoje razviti projekt fukoovske geoepistemologije. Najprije propituju sam postupak samorecenziranja kroz problematizaciju teksta kao predmeta analize i značenja samog postupka prepoznajući u njemu obrazac priznanja koji je Foucault utvrdio kao tipičan za zapadnu civilizaciju. Nakon što su prihvatili izazov samokritike, autori svoj povratak problemskom području geoepistemologije i pojmu triedra kao analitičkog oruđa izvode najprije na razini kritike teorijsko-metodologijskog okvira. Pritom uočavaju nedovoljno jasno razlučivanje vlastitog od Foucaultovog pristupa, nedovoljnu preciznost vlastite geoepistemološke analitike te nedovoljnu pažnju koju su u njezinim okvirima posvetili genealogiji praksi moći i znanja. Zatim se usmjeravaju na pojedine sadržajne nedostatke koji su obilježili začetak njihova istraživačkog projekta, a očitovali su se u nedovoljno jasnoj konceptualizaciji pojma života i podrazvijenosti triedara spacijalizacije s obzirom na problematike guvernmentalnosti i biomoći, jezika te samog ludila. Priznajući mogućnost da su se, pristajući na Foucaultovu igru, uhvatili u "triedar Foucault" kao cirkularni okvir tumačenja, autori u zaključnom dijelu osvrta nude sistematizaciju svojih ocjena te iznose prijedloge za daljnji razvoj projekta fukoovske geoepistemološke analitike.In this review, the authors self-review the text about Foucault’s hall of mirrors, in which they try to develop the project of a Foucauldian geo-epistemology. First, they question the process of self-review – through the problematization of the text as an object of analysis and the meaning of the process itself, recognizing in it the apparatus of confession which Foucault established as typical for Western civilization. After accepting the challenge of self-criticism, the authors return to the problem area of geo-epistemology and the concept of the trihedral as an analytical tool, first at the level of criticism of the theoretical-methodological framework. In doing so, they observe insufficiently clear delineation of their own approach from Foucault’s, insufficient precision of their own geo-epistemological analysis, and insufficient attention that they paid within this framework to the genealogy of concrete practices of power and knowledge. The authors then focus on specific deficiencies that marked the beginning of their research project and were manifested in an insufficiently clear conceptualization of the concept of life, as well as the underdevelopment of the trihedral of spatialization regarding the issues of governmentality and biopower, language, and madness itself. Acknowledging the possibility that, by agreeing to play Foucault’s game, they got caught in the "Trihedral Foucault" as a circular framework of interpretation, in the concluding part of the review the authors offer a systematization of their evaluations and present proposals for the further development of the project of Foucauldian geo-epistemological analytics

Efekat Fuko u sociologiji znanja

This research proposes that Foucault’s concepts of power/knowledge and genealogy constitute a significant turning point, not only in philosophical and historical terms but also in the research framework of the sociology of knowledge. The first level of Foucault’s contribution to the sociology of knowledge is widely recognized through the concept of discourse and its dimensions of materiality, power and knowledge. The second level is the analytical grid of power/knowledge itself, which focuses on the relays established between them. The third level, which we consider a crucial area open to further interpretation, is the concept of the history of the present. Although Foucault’s contribution has already been acknowledged in contemporary sociological research of knowledge, our objective is to expand on this recognition by highlighting the significance of genealogy’s dimensions to existing approaches, namely the historical sociology of knowledge and sociology of knowledge approach to discourse.U ovom istraživanju polazimo od hipoteze da Fukoovi koncepti moći/znanja i genealogije predstavljaju ne samo značajan zaokret u filozofskom i istorijskom smislu, već i kada je u pitanju istraživački okvir sociologije znanja. Prvi nivo Fukoovog doprinosa sociologiji znanja prepoznat je u njegovom konceptu diskursa i dimenzijama materijalnosti, moći i znanja. Drugi važan nivo na kojem je dao doprinos ovoj disciplini je analitička rešetka moći/znanja u kojoj fokus stavljamo na odnose moći i znanja. Treći nivo, koji prepoznajemo kao ključan i u kojem vidimo prostora za dalje interpretacije jeste koncept istorije sadašnjosti. Iako je Fukoov doprinos već prepoznat u okviru socioloških istraživanja znanja, naš cilj u ovom radu je da, oslanjajući se na neke od tih pristupa – poput istorijske sociologije znanja i analize diskursa iz ugla sociologije znanja – objasnimo značaj pomenutih dimenzija genealogije

Genealoška analitika kao kvalitativna metodologija

Fukoova genealogija. Genealogija kao metod koji je Mišel Fuko koristio u svojim istraživanjima, do sada je bila predmet brojnih analiza (Elden, 2003; Crowley, 2009; Koopman, 2013; Drajfus i Rabinov, 2017; Haddad, 2020). I sam „projekat” genealogije je na različite načine kontekstualizovan: kao „novija” ili „druga” faza Fukoovog rada koja dolazi nakon arheologije, ili kao integralni deo njegovog celokupnog istraživačkog opusa i metodologije. U svakom slučaju, postoje različite interpretacije i shvatanja o implikacijama i aspektima genealoškog metoda, onako kako ga je Fuko razradio. I sam prostor mogućnosti tih interpretacija je indikativan, jer govori o širini i značaju koji genealogija ima i danasXXVI Nаučnа konferencijа „Pedаgoškа istrаživаnjа i školskа prаksа

Foucaultova geo-epistemologija: geografija, prostori, mjesta

U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova

Foucaultova geo-epistemologija: geografija, prostori, mjesta

U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova

Knowledge as identity: an essay in genealogy

In this research, we analyze the nexus between knowledge and identity as a problem of the sociology of knowledge. Our aim is to present the genealogical framework with the hypothesis that if we accept that knowledge is a multi-discursive phenomenon, then one way of justifying and stabilizing knowledge in social practices is through the concept of identity. We single out the problem of "locality" of discourses and practices and present the "genealogical paths" through which knowledge and identity are intertwined. Furthermore, our attempt is to identify the specific historical relations of knowledge and identity - through the discursive practices and especially in the context of Enlightenment and the claims for "universal knowledge" as part of the process of the formation of what could be called European identity

The potential of horizontal distribution of pyriproxyfen in control of mosquitos Culex pipiens biotype molestus

Piriproksifen je regulator rasta insekta (IGRs) koji ima veliku priminu u kontroli brojnosti komaraca (Diptera: Culicidae). Novija istraživanja potenciraju upotrebu piriproksifena kao larvicida koji se koristi u malim koncentracijama (1 ppb) s velikom efikasnošću na ciljane organizme. WHO se zalaže za njegovu primenu, jer koncentracije koje su dovoljne za inhibiciju razvoja larvi komaraca ne utiču na kvalitet pijaće vode čak i ako se nađu u njoj. Vrsta Culex pipiens pipiens biotip molestus kod nas se često naziva i „kućni komarac“. Ova vrsta nije dominantna na našem području ali, sinonim njenog imena, kao i molestantsko delovanje te vektorski potencijal (virus Zapadnog Nila) ukazuju na potrebu poklanjanja sve veće pažnje vrsti Cx. p. pipiens biotip molestus. Labaratorijska istraživanja obavljena su u Labaratoriji za Medicinsku i Veterinarsku entomologiju, u svrhu dobijanja preliminarnih rezultata delovanja i efekta piriproksifena za vrstu Cx. p. pipiens biotip molestus. Eksponirane su larve (III i IV stupnja), lutke i jaja delovanju piriproksifena sa ispitivanim koncentracijama piriproksifena od 0.0001 ppm, 0.001 ppm, 0.002 ppm, 0.007 ppm, 0.01 ppm, 0.025 ppm, 0.05 ppm, 0.075 ppm, 0.1 ppm i 1 ppm. Koristile su se ženke komaraca u horizontalnom transferu piriproksifena sa podloge na kojoj je piriproksifen apliciran u koncentraciji od 1 ppm. U toku istraživanja urađeno je istraživanje uticaja piriproksifena na plodnost i fekunditet odraslih ženki. Rezultati istraživanja pokazuju da koncetracije piriprokisifena od 0.0075 do 1 ppb ima najbolji efekta na mortalitet larvi komaraca. Dobijeni rezultati ukazuju da se koncentracije niže od 0.0075 ppm mogu koristiti u kontroli komaraca nižih larvenih stupnjeva. Povećanjem koncentracija piriproksifena, u vodenom rastvoru, redukovan je broj jaja u jajnom leglu. Koncentracija od 1 ppm je pokazala najbolji efekat na povećanje inhibicije piljenja larvi za vrstu Cx. p. pipiens biotip molestus. Utvrđena je razlika u prosečnom broju ispiljenih jaja ženki koje su nosile piriproksifen na svojim tarzusima u procesu horizontalnog transfera. Na osnovu toga, rezultati potvrđuju mogućnost i potencijal horizontalnog prenošenja piriproksifena u suzbijanju kućnog komarca Cx. p. pipiens biotip molestus. Rezultati potencijala horizontalnog prenosa piriproksifena u suzbijanju kućnog komarca Cx. p. pipiens biotip molestus, jesu preliminarni, ali s tendencijom jednostavnog implementiranja u programe kontrole i suzbijanja komaraca u urbanim zonama, sa naglaskom na područija u kojima je nemoguće locirati svaki vodeni recipijent. Uvođenjem ovakvog načina suzbijanja značajno bi se smanjivao biološki potencijal komaraca kao molestanata i vektora različitih obolenja. Na ovaj način, primena regulatora rasta odnosno aktivne materije piriproksifen, direktno utiče na smanjenje broja tretmana u poređenju sa primenom konvencionalnih larvicida, pogotovo na mestima razvoja urbanih komaraca gde često usled povoljnih uslova razvoja dolazi do preklapanja više generacija.Pyriproxyfen is an insect growth regulator which has a broad application in the control of mosquito number (Diptera: Culicidae). The recent studies emphasize the use of pyriproxyfen as a larvicide which is used in low concentrations (1ppb) with a great efficiacy on target organisms. The WHO supports its application as the concentrations which are sufficient for the inhibition of mosquito larvae development do not affect the quality of drinking water even when they are present in it. The species Culex pipiens biotype molestus is, with us, known as an ''ordinary mosquito''. This species is not predominant in our region but the synonim of its name as well as its molesting activity and its vector potential (virus of the Western Nile) point at the necessity of a greater attention to be paid to the species Cx. p. pipiens biotype molestus. The laboratory research work was performed at the Laboratory for Medical and Veterinary Entomology with the aim of obtaining the preliminary results of pyriproxyfen activity and effect on the Cx. p. pipiens species, biotype molestus. The larvae (III and IV stage) pupae and eggs were exposed to the activity of pyriproxyfen with the studied concentrations of pyriproxyfen of 0.0001 ppm, 0.001 ppm, 0.002 ppm,0.007 ppm, 0.01 ppm, 0.025 ppm, 0.05 ppm, 0.075 ppm, 0.1 ppm and 1.0 ppm. Mosquito females were used in the horizontal transfer of pyriproxyfen from the base where pyroxyfen was applied in the concentration of 1.0 ppm. During the studies the influence of pyriproxyfen on the fertility and fecundity of grown females was investigated. The study results show that pyroproxyfen concentrations of 0.0075 to 1.0 ppb have the best effect on mortality of mosquito larvae. The obtained results indicate that the concentrations lower than 0.0075 ppm can be used in mosquito control at lower larvae stages. By increasing the concentration of pyroproxyfen in water solution the number of eggs in an egg hatch was reduced. The concentration of 1ppm showed the best effect on the inhibition increase of larvae hatch for the species Cx.p.pipiens biotype molestus. The difference in the average number of hatched eggs of females which had pyriproxyfen on their tarsuses in the process of horizontal tranfer was determined. Based on those facts the results confirm the possibility and the potential of horizontal transfer of pyriproxyfen in the control of mosquitos Cx.p.pipiens biotype molestus. The results of the potential of pyroproxyfen horizontal transef in the control of mosquitos Cx.p,pipiens biotype molestus are preliminary but with the tendency of simple implementation in the programme of mosquito control in urban zones with the emphasis on the regions in which it is impossible to locate each acquatic recipient. By introducing such a mode of control the biological potential of mosquitos as molesters and vectors of various diseases would be reduced to a great extent. In this way the application of growth regulator i.e. the active substance pyriproxyfen directly affects the reduction of the number of treatments in comparison with the application of convetiional larvicides particularly at places where urban mosquitos apper and frequently, due to the favourable development conditions, several generations overlap

Self-searching of Stanko Korać - A Paradigmatic Story or A Resistance to Institutional Assimilation

U ovom radu autor organizira biografiju dr. Stanka Koraća od rođenja do dolaska u Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u Zagrebu 1969. godine. Do dolaska u Društvo stekao je respektabilnu reputaciju kao književni historičar i teoretičar književnosti, profesor i direktor na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu, saradnik u nekoliko uglednih naučnih i stručnih institucija i publikacija u Hrvatskoj i Srbiji. U “Prosvjeti” će se afirmirati kao urednik u Izdavačkom poduzeću “Prosvjeta”, časopisu Prosvjeta, kao urednik naučnih zbornika i ljetopisa koji su u centru svog interesa imali proučavanje i javnu prezentaciju književnosti i kulture Srba u Hrvatskoj. Upoznavanjem statusa kulture Srba u Hrvatskoj postepeno napušta primarno bavljenje hrvatskom književnošću i odlučuje da se koncentrira na izučavanje književnog rada Srba u Hrvatskoj. I na prezentaciju istraživačkih rezultata u naučnim i stručnim publikacijama. U turbulentnim događanjima tzv. maspoka dosljedno je branio interes SKD “Prosvjeta” kao jedine kulturne institucije Srba u Hrvatskoj, navukavši na sebe brojne osporavaoce jer je ukazivao na zapuštenost i nebrigu republičkih institucija za njegovanje i razvijanje moderne kulturne samosvijesti Srba u SR Hrvatskoj kao multietničkoj zajednici.In this article, the author presents a biography of Dr Stanko Korać – from his early days to his employment in Serb Cultural Society “Prosvjeta” in Zagreb in 1969. Before arriving to the Society, Korać achieved a respectable reputation as literary historian and theoretician, professor and director of the Education Sciences Academy in Karlovac, as well as author of articles published by several academic and professional institutions in Croatia and Serbia. In “Prosvjeta” he will become an editor of its Publishing House, as well as of magazine “Prosvjeta”. He published edited volumes as well as Prosvjeta\u27s Yearbook (Ljetopis), publications whose focus was on research and public presentation of literature and culture of Serbs in Croatia. Subsequently, he gradually reduced his interest in other Croatian literature and focused almost entirely on literary works written by Serbs in Croatia. He takes as his main objective to publish his research results in academic and professional publications. In turbulent times of “Maspok”, he was a staunch defender of SCS “Prosvjeta”, as the only existent cultural institution of Serbs in Croatia. When he started warning that institutions of the Republic neglected the need for Serbs in Croatia to develop its own institutions in order to develop modern cultural consciousness, he was met with resistance to this idea. Korać was born in 1929 in Čemernica near Vrginmost in Banija, Croatia. He was orphaned in 1943, during the war. He graduated Yugoslav languages and literature as well as Russian language and literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, where he also obtained his PhD on Croatian Novels in Modernism. He authored ten books, of which the most significant is A Review of Literary Works by Serbs in Croatia. Being Secretary to the newly re-established Prosvjeta in 1991, he left Zagreb during the conflict and died in Belgrade in 1994

Genealogie des Anderen und Spatialisierungspraktiken

U radu polazimo od pretpostavke implicitne prisutnosti statičnog i nedijalektičkog prostora fizičke geografije u antropologiji i sociologiji devetnaestog stoljeća. Za razliku od antropologije koja je otkrila egzotičnog i udaljenog Drugog kao dramaturgiju u prostoru s nedostatkom povijesti, sociologija Drugog njegovu društvenu značajnost otkriva na razini svakodnevno prisutne bliskosti doma. U radu tvrdimo da su otkriveni Drugi isprva bili spacijalizirani na nepovijestan i nedijalektičan način – kao i sam prostor – a da je naknadna teorijska i epistemološka prostorna regionalnost dovela do regionalizacije Drugosti. U radu zaključujemo da su se diskursi mnoštva regionalno konstruiranih Drugosti pojavili u antropologiji i društvenim znanostima tek nakon prostornog zaokreta i razumijevanja procesa spacijalizacije kao društvene tehnologije moći, odnosno proizvodnje prostora.This paper is founded on the initial presupposition of the implicit presence of the static and non-dialectic space of physical geography in anthropology and sociology in the 19th century. Unlike anthropology which discovered the exotic Others as a dramaturgy in space lacking history the sociology of the Other and its social significance are revealed on the basis of a daily present closeness, ‘at home’. We claim that the discovered Others were first spatialized in an unhistorical and non-dialectical manner, like space itself. Тhe subsequent theoretical and epistemological spatial regionality led to the regionalization of Otherness. We conclude that discourses of many regionally constructed Othernesses appeared in anthropology, sociology and social sciences only after the spatial turn and the understanding of the process of spatialization as social technology of power, i.e. production of space.Le point de départ de ce travail consiste en la supposition implicite que l’existence d’un espace statique et non dialectique relevant de la géographie physique est présent dans l’anthropologie et dans la sociologie du XXème siècle. Contrairement à l’anthropologie, qui a découvert un Autre exotique et éloigné et qui, à défaut d’histoire en a fait un récit dans l’espace, la sociologie de l’Autre découvre quotidiennement son importance sociale au niveau d’une présence proche du foyer familiale. Dans ce travail nous affirmons que les Autres, découverts en premier, ont été spatialisés de manière non historique et non dialectique – comme l’espace lui-même – et que la régionalité spatiale, théorique et épistémologique, qui lui a suppléé, a conduit à une régionalisation de l’Autre. Ce travail nous mène à la conclusion selon laquelle les discours de la multitude sur les Altérités construites sur le plan régional sont apparus en anthropologie et en sciences sociales en tant que technologies sociales du pouvoir, à savoir en tant que productions de l’espace, et cela suite au tournant spatial et à la compréhension du processus de spatialisation.In der Arbeit gehen wir von der Annahme einer impliziten Präsenz des statischen und nichtdialektischen Raums der physischen Geografie in der Anthropologie und Soziologie des neunzehnten Jahrhunderts aus. Anders als die Anthropologie, die den exotischen und fernen Anderen als Dramaturgie in einem Raum mit Mangel an Geschichte entdeckte, bringt die Soziologie des Anderen dessen gesellschaftliche Bedeutsamkeit auf der Ebene der alltäglich präsenten Heimnähe ans Licht. In der Arbeit argumentieren wir, dass die entdeckten Anderen zunächst auf eine nichtgeschichtliche und nichtdialektische Art spatialisiert wurden – wie der Raum selbst – und dass die nachfolgende theoretische und epistemologische räumliche Regionalität zur Regionalisierung der Anderheit führte. In der Arbeit kommen wir zu dem Schluss, dass die Diskurse einer Vielzahl regional konstruierter Anderheiten in der Anthropologie sowie den Sozialwissenschaften in Erscheinung traten, jedoch erst nach einer räumlichen Wende und nach dem Verständnis der Spatialisierungsprozesse als gesellschaftliche Technologie der Macht bzw. Der Raumproduktion